Sándor Márai - Rastava u Budimu
Ona me je voljela, nema smisla zamišljati nešto drugo. No bila je vezana
za tebe. Čovjek u pravilu ne povjeruje u takve stvari. Nisam ni ja ...
možda još ni sada ne vjerujem. Zato sam tu. Nema nikakva praktičnog
značenja, naime, Anna je mrtva ... da, ubio sam je. Znaš, te mi je noći
rekla da te je srela prije deset godina i da je taj susret na nju
djelovao kao da su se otvorili nebo i zemlja, jer to što se tada zbilo
bio je taj susret ... To podsjeća na zapovjedne riječi. Na to se ne može
oglušiti, to se ne može pogrešno razumjeti. Ona je vjerovala, a te mi
je noći to i rekla, da si i ti morao čuti tu zapovjednu riječ. Nije
moguće da je netko prečuje jer je glasnija od udarca groma; čovjek ne
može biti toliko gluh da produži dalje a da to ne opazi, da ostane
ravodušan dok mu zapovijed odzvanja u ušima. Takav se susret dogada
jedanput u životu. Medutim, kao što znaš, život poslije ... kao i taj
drugi čovjek ... katkada produži svojim putem. Nema objašnjenja. Nitko
nije kriv. Život teče dalje, zapovijed koja se ne može prečuti već je
utihnula ...
Nema komentara:
Objavi komentar